[…]Tra i drammi che aveva dovuto vivere Nanda Pivano c’erano stati l’arresto per avere tradotto “Addio alle armi” di Hemingway, giudicato troppo pacifista e lesivo dell’onore dell’esercito italiano; e la prigione, quando si scoprì il trucco inventato da Pavese per aggirare la censura fascista, consistente in una semplice ma efficace “s” puntata, che trasformò – per i clerico-fascisti di allora – l’Antologia di Spoon River in una potabile “Antologia di S. River”.
Ironia a parte, arresto è arresto e galera è galera, comunque e sempre. Figurarsi in quegli anni bui. Ancora più osceni – arresto e galera – se a subirli è una ragazza di ottima famiglia e ben istruita, con laurea in lettere (tesi sul Moby Dick di Melville) e laurea in filosofia (tesi sull’esistenzialismo, relatore Nicola Abbagnano). “Divenne superproibita l’Antologia di Spoon River in Italia”, ricordò anni dopo Pivano: “Parlava della pace, contro la guerra, contro il capitalismo, contro in generale tutta la carica del convenzionalismo. Era tutto quello che il governo non ci permetteva di pensare… e mi hanno messo in prigione e sono molto contenta di esserci andata”.
E pensare che tutto era nato per sfida, o per scherzo, quando la giovane Nanda chiese al proprio mentore Pavese di spiegarle la differenza tra letteratura inglese e letteratura americana. E per tutta risposta Cesare le mise in mano quel librino di Edgar Lee Masters. Che Nanda aprì a caso, a metà, restando folgorata dai versi: “Mentre la baciavo con l’anima sulle labbra / l’anima d’improvviso mi fuggì”. “Chissà perché questi versi mi mozzarono il fiato”, commentò anni dopo la traduttrice, aggiungendo: “E’ così difficile spiegare le reazioni degli adolescenti…”.
Quella di parlare agli e degli adolescenti, in fondo, è stata la vera vocazione di Fernanda Pivano, dai tempi della galera fascista a quelli della militanza radicale negli anni Settanta, fino alla splendida vecchiaia nel nuovo millennio. E come adolescenti fragili e geniali – adolescenti cresciuti male e in fretta – trattò sempre i “suoi” poeti, dopo che nel 1947, al Gritti di Venezia, Hemingway la redarguì con un “Daughter, questa non me la dovevi fare!”, quando la scoprì completamente astemia.[…] | […] Među dramama koje je Nanda Pivano morala proživjeti bile su i uhićenje zbog prevođenja "Zbogom oružju" od Hemingwaya, koje je bilo ocijenjeno previše pacifističkim i ponižavajućim za čast talijanske vojske; te zatvor, kad je otkrivena fora koju je smislio Pavese da zaobiđe fašističku cenzuru, a sastojala se od jednostavnog ali djelotvornog dodavanja slova "s", što je – za tadašnje klerofašiste – pretvorilo Spoon River Anthology u pijebilnu "Antologiju S. River". Šala na stranu, uhićenje je uhićenje, a zatvor je zatvor, uvijek i bez obzira na okolnosti. Zamislite to u tim mračnim godinama. Još su neprimjereniji – uhićenje i zatvor – ako ih pretrpi djevojka iz ugledne obitelji i dobro obrazovana, s diplomom iz književnosti (disertacija o Moby Dicku od Melvillea) i diplomom iz filozofije (disertacija o egzistencijalizmu, mentor Nicola Abbagnano). "Spoon River Anthology je postala izrazito zabranjena u Italiji", prisjetila se Pivano godinama kasnije: "Govorila je o miru, protiv rata, protiv kapitalizma, protiv svega što je općenito nosilo teret konvencionalizma. Bila je sve ono što vlada nije dopuštala da mislimo... i stavili su me u zatvor, a ja sam jako sretna što sam tamo bila". I zamislite da je sve počelo iz izazova ili šale, kad je mlada Nanda zamolila svog mentora Pavesea da joj objasni razliku između engleske i američke književnosti. A Pavese joj je kao odgovor predao knjižicu Edgara Lee Mastersa. Nanda ju je otvorila nasumce, usred knjige, i zaslijepila je njeni stihovi: "Dok sam je poljubio sa dušom na usnama / duša mi je odjednom pobjegla." "Tko zna zašto su me ovi stihovi oborili s nogu", komentirala je prevoditeljica godinama kasnije, dodajući: "Tako je teško objasniti reakcije adolescenata...". Razgovarati s i o adolescentima, u osnovi, bila je prava zvanje Fernande Pivano, od vremena fašističkog zatvora do angažmana u radikalnim krugovima sedamdesetih godina, sve do divne starosti u novom tisućljeću. A kao krhke i genijalne adolescente – adolescente koji su brzo odrasli i postali premladi – uvijek je tretirala "svoje" pjesnike, nakon što ju je Hemingway 1947. godine, u Veneciji, opomenuo riječima "Kćeri, to mi nisi trebala napraviti!" kad ju je vidio kako ne pije alkohol. […] |